Zabava uz ABBA-ine hitove na Visu

Najatraktivniju i domaćim filmofilima zacijelo najzanimljiviju kinozabavu ovog ljeta mogla bi ponuditi romantična mjuzikl-komedija Mamma Mia: Here We Go Again! scenarista i redatelja Ola Parkera. Dijelom svakako stoga što je riječ o nastavku hita Mamma Mia! Phyllide Lloyd iz 2008, za ulogu u kojem je sjajna Meryl Streep nominirana za Zlatni globus, dijelom i iz razloga što je u međuvremenu istoimeni brodvejski mjuzikl Catherine Johnson te Bennyja Anderssona i Björna Ulvaeusa i kod nas doživio izniman uspjeh te se prometnuo u najgledaniji mjuzikl, a dijelom i stoga što se u obama filmovima intenzivno eksploatiraju „vječni“ hitovi švedskoga benda ABBA, za koje su najzaslužniji upravo Andersson i Ulvaeus kao ključni kreativni dvojac ABBA-e. Nije zanemariva ni činjenica da film kao svoj treći redateljski projekt potpisuje Ol Parker, među ostalim scenarist vrlo šarmantne romantične komedije Marigold Hotel Johna Maddena i njezina nastavka također u Maddenovoj režiji, kao i da je postava prvoga filma, koju su uz raspoloženu Streep kao najzvučnija imena činili podjednako raspjevani i frivolni Amanda Seyfried, Pierce Brosnan, Colin Firth i Stellan Skarsgård, proširena svježim i mladim licima među kojima se izdvajaju Lily James (serija Downton Abbey, Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja Mikea Newella) i Jeremy Irvine (Spielbergov Put rata, Velika iščekivanja), kao i u glumačkom smislu pomalo zaboravljenim veteranima Andyjem Garcijom i Cher.

Plakat filma snimljena na Visu

Hrvatskim gledateljima zasigurno najatraktivniji detalj je to što je film velikim dijelom tijekom prošle jeseni sniman na Visu, o čemu je javnost ažurno izvještavana u medijima i na društvenim mrežama, unatoč činjenici da su mještani samoga Visa bili obvezani na šutnju. Dok u druženju s otočanima susretljivi Pierce Brosnan tijekom snimanja na društvenim mrežama nije krio oduševljenje ljepotama i mirom koje otok nudi, Colin Firth se pokazao mnogo „zakopčanijim“ i distanciranijim, a dobro se zabavljala i Amanda Seyfried.

Izvorni naslov Mamma Mia! eskapistički je kič-mjuzikl hipertrofiran u svakom smislu, od trivijalne sentimentalnosti preko dijelom pretpostavljivo nenamjerne i neosviještene camp-estetike te s njom povezanima scenografije i kostimografije, do upadljiva preglumljivanja i lošeg pjevanja, osobito Piercea Brosnana. No dobitnu postavu i formulu hita ne valja mijenjati, pa isto možemo očekivati i u njegovu nastavku, u kojem mlada Sophie (Seyfried), nakon što je doznala tko joj je otac, otkriva detalje o tome kako je njezina majka Donna (Streep) četrdesetak godina ranije upoznala Sama, Harryja i Billa. To se dogodilo tijekom ljetovanja na grčkom otoku, koji „glumi” Vis, a prema onome što se može pročitati u ovom filmu, suautor priče je i ugledni Richard Curtis (serije Crna guja i Mr. Bean, Četiri vjenčanja i sprovod, Ja u ljubav vjerujem) mlađi dio glumačke postave mogao bi imati i primat, što je i logično želi li se koncept prilagoditi i približiti mlađim gledateljima, dakako uz oslonac na zarazno plesne hitove ABBA-e.

Tom Cruise ponovo jaše

Tijekom ljeta gledatelje bi u kina trebao privući i šesti nastavak serijala Nemoguća misija podnaslovljen Raspad sistema, s „neuništivim” Tomom Cruiseom kao ključnom kreativnom karikom, jer supotpisuje i produkciju filma. On je opet Ethan Hunt, supersposobni agent jedinice za obavljanje nemogućih zadataka, koji Ameriku i svijet opet mora spašavati od velike opasnosti, suočavajući se s posljedicama neuspješno izvedena zadatka kao i s izdajom u redovima službe kojoj pripada. To je manje-više identična potka svih nastavaka franšize temeljene na istoimenoj TV-seriji s kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošlog stoljeća i započete izvrsnim filmom Briana De Palme iz 1996. De Palmin je film bio virtuozno režirano i efektno stilizirano ostvarenje koje je zaplet nalik nekom romanu Roberta Ludluma efektno nadogradilo sugestivnim ozračjem, nenametljivim stilizacijama, suspensom i dojmljivim akcijskim scenama, a Toma Cruisea prometnulo u tada vodeću holivudsku akcijsku zvijezdu. No Cruise već dugo ne uživa nekadašnju popularnost, makar se uporno trudi u mahom barem sasvim solidnim ostvarenjima kakva su Noć i dan, dva nastavka Jacka Reachera, Zaborav, Na rubu budućnosti i American Made, za suscenariste i redatelje projekata izabirući darovite i pouzdane profesionalce poput Douga Limana, Brada Birda, Edwarda Zwicka i Christophera McQuarrieja.

Ovogodišnji 21. motovunski filmski festival održat će se od 24. do 28. srpnja

Potonjem filmašu je nakon režije Jacka Reachera i Nemoguće misije: Odmetnuti te scenarističkog rada na intrigantnom Na rubu budućnosti i promašenoj Mumiji, ovo još jedna suradnja s Cruiseom. Oskarovac McQuarrie, koji je pozlaćenu Akademijinu statuu osvojio za predložak trilera Privedite osumnjičene Bryana Singera, autor je koji radi vizualno privlačne, inteligentno osmišljenom adrenalinskom akcijom nabijene, intrigama i duhovitim obratima prožete te u svakom segmentu izvedbe moderne filmove, u kojima ne bježi od nategnutih i neuvjerljivih zapleta ni pretjeranih detalja, no tretira ih pametno, s humorom i odmakom koji govore o tome da poštuje gledatelje i ne vrijeđa njihovu inteligenciju. Paradoksalno, McQuarriejevi su filmovi istodobno i staromodni, na hičkokovski način, tako da nelogične i nemoguće zaplete gradi oko zanimljivih likova i njihovih odnosa, da naglašava humorni pa i apsurdni odmak te, primjereno svijetu špijuna u kojem svatko svakoga vara i u kojem često ništa nije onakvo kakvim se čini, niže pretjerane i apsurdne situacije i akcijske vratolomije. Gledatelji koji preferiraju takvu zabavu neće propustiti ni novu Nemoguću misiju.

Nastavak izvrsnog Sicarija

Velika su očekivanja i od još jednog nastavka, onog sjajne triler-drame Sicario Kanađanina Denisa Villeneuvea iz 2015, koji u kina stiže s prijevodnim podnaslovom Rat bez pravila. I taj je film isprva trebao režirati Villeneuve (Naša majka, Blade Runner 2049), no kad je shvatio da je prezauzet pripremama za novu adaptaciju romana Dina Franka Herberta, u redateljski je stolac sjeo Talijan Stefano Sollima, sin glasovitoga majstora špageti-vesterna i redatelja kultne serije Sandokan Sergija Sollime. Stefano Sollima posljednjih je godina u domovini režirao niz epizoda hvaljene kriminalističke serije Gomorra, temeljene i na istoimenoj dojmljivo ekraniziranoj knjizi Roberta Saviana, a potpisnik je i intrigantnih te žestokim nasiljem nabijenih trilera ACAB – All Cops Are Bustards te Suburra. Oni kojima se svidio izvorni za tri Oscara nominirani Sicario znaju da i u njegovu nastavku mogu očekivati žestoku akciju, naglašeni mačizam utjelovljen u slikovitim likovima Alejandra Gillicka (Benicio Del Toro) i Matta Gravera (Josh Brolin), dosta tjeskobe i „mraka”, efektne stilizacije te pametno koncipiran scenarij koji je djelo sve traženijeg Taylora Sheridana (Sve ili ništa, Tragovi u snijegu). Sheridan je iznimno vješt u kreiranju snažnih i slojevitih likova koji se gotovo isključivo hoksovski profiliraju kroz akciju, kroz koju s osloncem na životne dijaloge i raspoložene glumačke interpretacije predočava njihova manje ili više složena psihička i emotivna stanja. Sheridanovi su likovi izraziti profesionalci, oni u filmovima jedva da postoje izvan svojih profesija, odnosno te ih profesije definiraju i određuju im karakterno-psihološke gabarite, a autor u svim svojim projektima intenzivno barata postulatima vesterna koje gdjekad, primjerice u Tragovima u snijegu, obogaćuje elementima skandinavskog noira. U Ratu bez pravila, u kojem najvažniju ulogu umjesto Emily Blunt tumači mlada Isabela Moner (Transformeri: Posljednji vitez), zagonetni i obiteljskom tragedijom obilježeni operativac zadužen za obavljanje prljavih zadataka Gillick i njegov kolega i zaštitnik iz CIA-e Graver kreću tragom meksičkog narkokartela koji u SAD navodno krijumčari i islamske teroriste. Drugi Sicario zasad ima odlične kritike, pa se već priprema i treći nastavak, a to je razlog više da ljubitelji žestokih krimića ne propuste ovaj film.

21. izdanje filmskoga brda

Tri dana nakon završetka pulskog festivala, s čijim umjetničkim ravnateljem razgovaramo u ovom broju Vijenca, kreće 21. motovunski filmski festival, koji na „brdo filmova” i ove godine donosi niz zanimljivih ostvarenja i podjednako intrigantnih autora. Festivalskim žirijem tako predsjeda autor sjajne Victorije Sebastian Schipper, a pored Ognjena Sviličića članovi su žirija rođenjem ili mjestom življenja Berlinci Uli M Schueppel (redatelj i producent), Mark Reeder (glazbenik i producent) i Ana Felicia Scutelnicu (autorica kratkometražnih filmova). U sklopu festivala bit će prikazana tri dugometražna hrvatska filma, među njima i drama Aleksi kojom je otvorena Pula, dugometražni prvijenac Barbare Vekarić s Tihanom Lazović u naslovnoj ulozi pomalo nesigurne i izgubljene pripadnice generacije tzv. „milenijalaca”, senzibilnom mladom ženom koja se u traganju za vlastitim identitetom upušta u veze s trojicom muškaraca različitih generacija. Ovogodišnji je dobitnik nagrade Maverick i gost festivala Šveđanin Ruben Östlund, autor sjajnoga Turista i dobitnik Zlatne palme za satiričnu dramu Kvadrat, što je dodatni motiv da posjetite Motovun.